|
|
| < | lipanj, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
A sada nešto što sam dugo htjela napraviti ali sam uvijek bila lijena za pisanje i išta slično pa evo 
kao što vidite danas me poprilično uhvatia neka inspiracija za bezvezne postove. I opet, odgovor je vrućina 
. No dosta više o tome jer se pokušavam skoncentrirati i napisati nešto kvalitetno (rezultat toga sami prosudite 
). Dakle, što sam htjela napisati je kratki rezime za ljubitelje Tolkiena i posebno ljubitelje Tolkien-related forume 
. dakle, svečano vam predstavljam Tolkie-forume na kojima sam ja ponosan član 
:
Sasvim logična stvar, započinjem s mjestom na kojem sam već podosta vremena aktivan član i koji ponosno nazivam SVOJIM BOARDOM 
(naravno, ne pripada meni, to je samo iz milja 
):
HR TOLKIEN BOARD: bez da ovo kliknete ne možete ići dalje 
. Board je jedno od najlijepših mjesta u Međuzemlju. Ovdje ćete naći na mnoštvo zanimljivih tema, raspravljati s drugim fanovima, razmijeniti dojmove o Tolkienovim knjigama, i što je najvažnije puno toga naučiti 
. Ljudi su predivni i pomoći će vam u svemu što vam zatreba. I nemojte misliti da mi samo pričamo o Tolkienu, naprotiv: imamo mnoštvo različitih tema za svih pomalo 
. Bit će nam drago da nam se pridružite, ako već niste 
. Za gamad s Boarda koja će ostavljati komentare neka isto reču neku lijepu za naš Board, vjerujem da vam neće falit inspiracije (kao meni sada 
).
Pa idemo dalje...
LOTR PLAZA: zahvaljujem se kolegici Nessi koja me uputila na ovo predibno mjesto. Plaza je najveće svjetsko okupljalište Tolkienovih fanova, ima nas iz svih kutova svijeta! Iako sam se i sama tek nedavno prijavila, potpuno sam oduševljena količinom tema. Prva stvar na koju sam naišla i koja me potpuno iznenadila bili su bodovi. Naime, svakim postom skupljaju se bodovi, i to po određenoj količini teksta koji ste vrijedno natipkali . Tako napredujete u rankovima ilitiga u položajima. I još jedna odličana stvar su Kingdomi! 
Svatko se može odlučiti da postane član jednog Kraljevstva, s čime dobiva različite povlastice, posebnu ikonicu/koja inače dolazi na mjesto avatara i red koji odgovara broju skupljenih bodova!
Evo za primjer uzmite mene : ja sam član Kraljevstva Lothlorien, i zasad sam ponosni Scout of Lothlorien i naravno moram se pohvaliti da pripadam Kraljevstvu s najlijepšim ikonama : 
Iza nas Lothlorienovaca idu i Gondorci sa svojim stablima! 
Evo da ne budem pretjerano lijena nabrojat ću ostala Kraljevstva: Elves of Imladris, Dwarves of Middle-earth, Men of Gondor, Riders of The Mark, Council of the Istari, Hobbits of the Shire, Elves of Lothlórien, Ents of Fangorn, Minions of Mordor.
Moje najtoplije preporuke da su da se pridružite nama na Plazu!
THE TOLKIEN FORUM: od milje samo TTF... i tu sam tek nedavno član, ali iako je ovaj Forum dosta velik nema puno aktivnih memebra. Za ovaj forum mogu samo reći riječi hvale, 
jako puno zanimljivih tema, razgovori o svim Tolkienovim dijelima i još mnogočemu, RPG-ovi, debate, i pregršt zabavnih igara!
Za one koje ne vole velike forume i gužvu, ovo je pravo mjesto! I za sve ostale, naravno!
Evo, lazy Vanya je nabrojala sve što joj se čini vrijednim posjetiti .
Tolkienovci, uživajte!!!
Kao što vidite ima novih bannera na blogu 
home-made by Amarie Veanne of the Vanyar, koja ih je naravno samo cropala, dodala tekst i smanjila.
Tools : Photoshop
Paint.net (odličan odličan program za sve one kojima je Photoshop i slična čudesa kompliciran kao npr. meni 
zahvaljujem Nessi što mi ga je neki dan instalirala. Nessie draga, kad se sjetim kako smo bile uživljene u program kao da smo otkrile novo svjetsko čudo 
ali i jesmo )
Slike: predivne umjetnice se DeviantART-a, za linkove scrollajte dolje jer mi se stvarno ne da opet sve ovdje kopirati
I hvala Ellin koju sam pilala zbog Photoshopa
Postat ću ih ovdje za svaki slučaj da ih nekad obrišem pa tako da ostanu kao uspomena 
Ova zadnja dva dana su bila nešto toliko nesnosno od vrućine da ja zbilja ne znam kako ću moć provest još dva tri mjeseca pri ovakvim temperaturama. Užasno. Gdje god se okrenem nema mjesta u stanu gdje ne ulazi sunce, koliko god ja zatvarala škure i rolete, postake sve toplije i toplije.
A o klimi da i ne govorim. Da sad će ljudi reć, luda ima klimu ali je ne pali. Pa što ću je upalit kad je stan ogroman i nema šanse da se temperatura spusti za dva stupnja ako klima bude puhala čak i cijeli dan bez da ju gasim. Tako da se snalazim, svaku po ure se tuširam i to je to . Ali najlakše je jednostavno zaboravit da je vruće... Misliš na nešto stoto i zaboraviš da se zapravo kuhaš ispred kompjutora (ili gdje god da jeste; osim na ulici, tamo nikakve metoda vam neće pomoći da si izbijete iz glave činjenicu da se topite). Zato se ja ponosno ne izvlačim iz svoje pećine .
Jedva čekam zimu 
Ljudi napokon je završila škola!!!! 
Ponosno objavlujem svoj gamadi svijeta da sam prošla s pet još jednu godinu! Dvanaest petica i četiri četvorke 
iako sam mislila da će bit i lošije prošlo je sve u svemu dobro, nema primjedaba. Jednostavno nisam po ovoj vrućini sposobna misliti više na školu... joj, pa zašto mislit kad je škola gotova... 
P.S. ovim putem čestitam Eluchilu na odlično položenoj maturi! Srce, čestitam ti!!! 
Još jedan prijevod... Mnogi pisci pozabavili su se temom Četvrog doba Međuzemlja; i moram priznati da sam čula da postoji jako dobrih djela, iako ih nisam još pročitala. No i sam Tolkien je započeo priču, iako je na samom početku odustao od dalnjeg pisanja, ostavivši nas još jedanput u slijepoj ulici. Usprkos svemu, priča je zanimljivo počela, a sam naslov je intrigantan; hoće li se i u Četvrtom dobu pojaviti nova mračna sila? Tko će to biti? Znači li da su možda Nazguli na neki način preživjeli, ili je u pitanju neka mračnija i moćnije sila? Kako će se narodi Međuzemlja ponovno okupiti i boriti protiv novog zla? Ništa ne možemo znati, ali mašta nam je uvijek slobodna da zamislimo što se moglo dogoditi. Evo i mog slobodnog prijevoda samog početka priče. Nlazi se u dvanaestom dijelu serijala 'The History of Middle-earth: The Peoples of Middle-earth'. Nadam se da će vam se svidjeti. 
Nova sjena
Ova pripovijest započinje u danima Eldariona, sina Elessarova o kojemu pričaju mnoge priče. Stotinu i pet godina prošlo je nakon pada Crne Kule, i priče iz tog vremena mali su zanimale većinu ljudi iz Gondora, premda je još uvijek živjelo nekoliko koji su se sjećali Rata za Prsten kao sjene nad njihovim ranim djetinjstvom. Jedan od njih bio je i stari Borlas iz Pen-arduina. On je bio mlađi sin Beregonda, Prvog Kapetana Straže Princa Faramira, koji se zajedno sa svojim gospodarom preselio iz Grada u Emyn Arnen.
'Duboko sežu korijeni zla,' reče Borlas, 'i crni sok snažan u njemu. To stablo nikad neće biti uništeno. Koliko god ga ljudi budu sjekli, tako će ono izbijati mladice čim se oni okrenu. Čak ni Svečanost Sječe sjekira nije smjela biti obješena na zidu!' 'Očito smatraš da mudro zboriš,' reče Saelon. 'Vidim to po tvom smrknutom glasu, i po kimanju tvoje glave. Ali čemu sve ovo? Tvoj život se još uvijek čini lijepim, za jednog starca koji ne putuje daleko. Gdje si pronašao mladicu tog tvog mračnog stabla? U vlastitom vrtu?' Borlas podigne pogled, i oštro se zagledavši u Saelona zapita se da li taj mladić, obično veseo i podrugljiv, ne krije više toga u mislima nego što izdaje pogledom. Borlas mu se nije namjeravao povjeriti, ali opterećen mislima govorio je naglas, više sebi nego svom drugu. Saelon mu nije uzvratio pogledom. Tiho je pjevušio, dok je obrezivao zviždaljku od zelene vrbe oštrim nožićem.
Obojica su sjedili u vrtnoj sjenici uz strmu istočnu obalu Anduina gdje je prolazio uz podnožje Emyn Arnena. Bili su u Borlasovom vrtu i njegova mala kuća od sivog kamena nazirala se kroz drveće na zapadnom obronku. Borlas pogleda rijeku, i drveće okićeno lipanjskim lišćem, i onda daleko Gradske kule obasjane svijetlošću kasnog popodneva. 'Ne, ne u svom vrtu,' odgovori zamišljeno. 'Zašto si onda zabrinut?' zapita ga Saelon. 'Ako čovjek ima lijep vrt sa snažnim zidinama, tada ima onoliko koliko svaki čovjek može upravljati za vlastiti užitak.' Zaustavi se. 'Onoliko koliko uspije u sebi zadržati snagu života,' nadoda. 'Kada to propadne, zašto se zabrinjavati manjim boleštinama? Jer tada čovjek mora napustiti svoj vrt, i drugi se moraju pobrinuti za korov.' Borlas uzdahne, ali ništa mu ne odgovori, i Saelon nastavi: 'Ali naravno postoje i oni koji neće biti zadovoljni, i do kraja svog života zabrinjavati će se svojim susjedima, Gradom, Kraljevstvom i cijelim širokim svijetom. Ti si jedan od njih, gazda Borlas, i oduvijek si bio takav, otkad sam te poznavao kao dječak kojeg bi uhvatio u svom vrtu. Čak ni tada nisi mogao ostaviti stvari kako jesu: kažnjavajući me batinama, osnažujući svoje ograde. Ne. Bio bi ožalošćen i pokušavao si me poboljšati. Uveo bi me u svoju kuću i pričao sa mnom. Dobro se toga sjećam. '' Orkovska posla,'' rekao bi mnogo puta.''Krađa dobrog voća, mislim da to nije gora od dječačkog posla ako su gladni, ili ako im očevi nisu strogi. Ali brati nezrele jabuke da bi ih se kasnije bacilo! To su Orkovska posla. Kako ti je palo na pamet učiniti takvo što, dječače?'' Orkovska polsa! To me razljutilo, gazda Borlas, ali bio sam preponosan da ti odgovorim, premda mi je bilo na srcu da ti kažem dječjim riječima: ''Ako je krivo da dječak krade jabuku kako bi je pojeo, onda je krivo da je ukrade kako bi se njome igrao. Ali ne i više krivo. Ne govorite mi o orkovskim poslima, ili ću vam pokazati što je to!'' to je bila pogreška, gazda Borlas. Jer čuo sam priče o Orcima i njihovim djelima, ali dotada me nisu zanimale. Zbog vas su me počele zanimati. Odrastao sam na sitnim krađama (moj otac jest bio strog), ali nisam zaboravio Orke. Počeo sam osjećati mržnju i razmišljati o slatkoći osvete. Igrali smo se Orkova, ja i moji prijatelji, i ponekad bi pomislio: ''Da sakupim svoje društvo i sasiječem njegova stabla? Tada će pomisliti da su se Orci zbilja vratili.'' Ali to je bilo davno, ' završi Saelon sa smiješkom. Borlas je bio uznemiren. Sada je slušao ispovijesti, nije ih davao. Bilo je nešto uznemirujuće u tonu tog mladića, nešto što ga je nagnalo da razmisli o tome ne krije li se negdje duboko u njemu, duboko koliko sežu korijeni mračnih stabala, još uvijek ta dječja srdžba. Da, čak i srcu Saelonovom, prijatelju njegovog sina, mladića koji mu je zadnjih godina pružio mnogo ljubaznosti u samoći. Kako god bilo, odlučio je ne govoriti mu više o svojim mislima. 'I eto!' reče, 'svi mi griješimo. Ne polažem prava mudrost, mladiću, osim na ono malo koje čovjek sakupi prolaskom mnogih godina. Tako znam i za žalosnu istinu koja govori da oni koji žele dobro ponekad mogu učiniti veću štetu nego oni koji ostavljaju stvari onako kako jesu. Sada žalim što sam bio rekao, ako je to pobudilo mržnju u tvom srcu. premda još uvijek smatram da je to bilo pošteno: prerano, ali istinito. Čak i jedan običan dječak mora razumjeti da je plod plod, i ne doseže svije ispunjenje dok nije potpuno zrelo, tako da zlouporabiti ga dok je još nezrelo gore je nego samo ga ukrasti od čovjeka koji se brinuo za nj; krade se svijetu, sprječavajući da se ispuni nešto dobro. Oni koji to čine udružuju se sa svime što je pogrešno, s ušima i čirevima i lošim vjetrovima. A to je bio način Orkova.' 'I način Ljudi također,' reče Saelon. 'Ne! Ne mislim samo na divlje ljude, ili one koje su rasli ''pod Sjenom'', kako se kaže. Mislim na sve Ljude. Danas ne bi zlorabio nezrele plodove, ali samo zbog toga što mi nezrele jabuke više ničemu ne služe, a ne zbog vaših uzvišenih razloga, gazda Borlas. Uistinu mislim da su vaši razlozi nevjerodostojni kao kakva jabuka koja je predugo stala u skladištu. Drveću su svi Ljudi Orci. Zar Ljudi razmišljaju o ispunjenju životne priče pojedinog stabla prije no što ga sasiječe? Zbog bilo kojeg razloga: da bi iskoristio njegovo mjesto kako bi imao oranicu, da bi upotrijebio njegovo tijelo kao drvo za gradnju ili gorivo, ili samo kako bi proširio vidokrug? Kad bi drveće sudilo, bi li stavili Ljude iznad Orka, ili čak poviše čireva i ušiju? Kavo više pravo od ušiju, zapitali bi se, imaju Ljudi da se hrane na našim sokovima?' 'Čovjek,' reče Borlas, 'koji se brine za stablo i čuva ga od ušiju i mnogih drugih neprijatelja, ne ponaša se kao Ork ili čir. Ako bude pojeo plod, ne će ga ozlijediti. Ono proizvodi plodove obilnije nego što treba njegovom cilju; nastavljanju svoje vrste.' 'Onda neka pojede plod, i nek se igra s njime,' reče Saelon. 'Ali ja sam govorio o ubojstvima, i kojim pravom Ljudi to čine drveću.'
'Nisi. Govorio si o sudu drveća s obzirom na to. Ali drveća nisu suci. Djeca Jedinoga su gospodari. Moj sud kao jednog od njih znaš već i sam. Zla ovog svijeta nisu u početku bila u Velikom Napjevu, a ušla su s Melkorom neslogom. Ljudi nisu došli s tim neslogama; oni su ušli kasnije kao nešto što je došlo izravno od Erua, Jedinoga, i zbog toga se zovu Njegovom djecom, i imaju pravo koristiti sve što je bilo u Napjevu, za svoje dobro- bez oholosti i pohlepa, ali s poštovanjem. Ako je i najmanjem drvosječinom djetetu zima, najponosnijem stablu nije krivo, ako je potrebno da se preda kako bi s vatrom zagrijao to dijete. Ali to isto dijete ne smije ozlijediti stablo u igri ili namjerno, skidajući mu koru i lomeći mu grane. A dobar će šumar prvo upotrijebiti, ako može, suhe grančice ili neko staro stablo; neće posiječi mlado stablo i ostaviti ga da istrune, zbog nikakvog boljeg razloga osim zadovoljstva u igranju sa sjekirom. To je orkovski. Ali kako sam rekao: korijeni zla duboko ležu, i nadaleko se širi otrov koji djeluje u nama, tako da mnogi rade takve stvari- i tada postaju upravo kao i sluge Melkorove. Ali Orci su uvijek činili takve stvari, s užitkom su činili nažao svima koji su to mogli trpjeti, a onemogućavani su samo nedostatkom moći, a ne razboritošću i milošću. Ali dovoljno smo govorili o tome.'
'Zašto?' reče Saelon. 'Tek smo započeli. Nisi mislio ni na svoj vrt, ni na svoje jabuke, ni na mene, kad si govorio o uzdizanju mračnog stabla. O čemu si mislio, gazda Borlas, mogu usprkos svemu pretpostaviti. Imam i oči i uši i druga osjetila, gazda.' Njegov glas je bio dubok i jedva se čuo u šuštanju iznenadnog ledenog vjetra među lišćem, dok je sunce zalazilo iza Mindolluina. 'Znači čuo si za ime?' s jedva zamjetljivim uzdahom reče: 'Herumorovo?' Borlas ga pogleda s čuđenjem i strahom. Njegova su usta učinila su nekoliko drhtavih pokreta u pokušaju da nešto reče, ali nije mogao izustiti ni riječi. 'Vidim da jesi,' reče Saelon, 'i izgleda da se čudiš što sam i ja čuo za njega. Ali nisi začuđeniji od mene kad sam vidio da je to ime došlo i od tebe. Jer kako sam rekao, imam oštre oči i uši, ali tvoje su sada zamućene za dnevnu uporabu, a tema se držala tajnom koliko se bolje moglo lukavošću.' 'Čijom lukavošću?' reče Borlas, iznenadno i srdito. Ako su njegove oči bile zamućene, sada su ljuto bljeskale. 'Pa lukavošću onih koji su čuli poziv imena, ' reče Saelon. 'Još ih nema mnogo, kad bi se uspoređivali sa stanovnicima Gondora, ali broj im raste. Nisu svi zadovoljni nakon smrti Velikog Kralja, a još ih se manje boji.' 'To sam i pretpostavio,' reče Borlas, 'i ta pomisao smrzava toplinu ljeta u mom srcu. Jer čovjek može imati vrt sa snažnim zidinama, Saelone, a da tamo opet ne pronalazi mir i zadovoljstvo. Postoje neki neprijatelji koje takve zidine neće zadržavati, jer je njegov vrt samo dio zaštićenog kraljevstva. Mora uvidjeti da je njegova prava obrana na zidinama kraljevstva. Ali što je poziv? Što će učiniti?' reče, i stavi ruku na mladićevo koljeno. 'Prije no što odgovorim upitat ću te nešto,' reče Saelon, pogledavajući starca. 'Kako si ti, koji sjediš ovdje na Emyn Arnenu i sada rijetko odlaziš i u Grad- kako si čuo šapat o imenu?'
borlas pogleda na pod i obuhvati koljena rukama. Neko vrijeme nije ništa odgovarao. Napokon podigne pogled; lice mu se očvrsnulo a oči su mu bile pažljivije. 'To ti neću odgovoriti, Saelone,' reče. 'Dok ti ne postavim još jedno pitanje. Prvo mi reci,' reče polagano, 'jesi li ti jedan od onih koji su se odazvali pozivu?' Neobičan smiješak zatreperio je na mladićevom licu. 'napad je najbolja obrana,' odgovori, 'ili nam barem Kapetani tako kažu; ali kad se obje strane drže toga onda nastupa bitka. Tako da ću ti uzvratiti. Neću ti odgovoriti, gazda Borlas, dok mi ne rečeš: jesi li ti jedan od onih koji su slušali, ili nisi?' 'Kako to možeš pomisliti?' poviče Borlas. 'A kako ti to možeš pomisliti?' upita Saelon. 'Što se mene tiče, rekao bi,' reče Saelon, 'moje riječi čine me sumnjivim? Zbog toga što branim dječarca koji je bacao nezrele jabuke na svoje drugare u ime Orkova? Ili zbog toga što sam govorio o patnji drveća zbog ljudske ruke? Gazda Borlas, nije mudro suditi nekoga po njegovim riječima koje su izgovorene u argumentu bez poštovanja prema vašem mišljenju. Možda su tu da vas uznemire. Ali možda su bolji od obične jeke. Ne sumnjam da bi mnogi koje smo spominjali upotrijebili riječi svečane kao vaše, i s poštovanjem bi govorili o Velikom Napjevu i sličnim temama- u vašoj prisutnosti. Dakle, tko će prvi odgovoriti?'
'U poštovanju prema starijem to bi bio mlađi,' reče Borlas; 'a među jednakim ljudima, onaj koji je prvi dobio pitanje. Ti si oboje.' Saelon se nasmiješi. 'Dobro,' reče, 'Da vidim: prvo pitanje koje si pitao a nisi dobio odgovor je: što je poziv, što će učiniti? Zar ne možeš pronaći odgovor u prošlosti svojih godina i svog znanja? Ja sam mlađi i manje učen. Ipak, ako zbilja želiš znati, možda bih ti mogao pojasniti ta šaputanja.' Ustane. Sunce je zašlo iza planina; sjene su bile sve dublje. Zapadni zid Borlasove kuće na obronku je bio žut u sjaju, ali rijeka u dolini bila je mračna. Pogleda u nebo, a onda daleko uz tok Anduina. 'Još uvijek je lijepo predvečerje,' reče,' ali se vjetar promijenio istočno. Oblaci će večeras pokriti mjesec.' 'Dakle, što o tome?' reče Borlas, drhteći dok je zrak postajao sve hladniji. 'Osim ako me samo želiš upozoriti starca da požuri kući i sačuva kosti od boli.' Podigne se i okrene se putu koji je vodio do njegove kuće, misleći da mladić više nije imao namjeru ništa reći; ali Saelon stane pokraj njega i stavi mu ruku na rame. 'Rađe ću te upozoriti da se toplo odjeneš poslije večeri,' reče, 'to jest, želiš li čuti više; jer ako hoćeš, večeras ćeš ići sa mnom na jedno putovanje. Naći ćemo se pokraj tvojih istočnih vrata iza tvoje kuće; ili ću ja barem tamo proći čim padne mrak, a ti ćeš ići sa mnom ako hoćeš. Bit ću odjeven u crno, i svatko tko pođe sa mnom mora biti tako odjeven. Zbogom sada, gazda Borlas! Razmisli dok još uvijek ima svijetla.' S time Saelon se pokloni i okrene, hodajući stazom uz rub strme obale, koja je vodila sjeverno do kuće njegova oca. Nestao je iza zavoja dok su njegove riječi još uvijek odjekivale u Borlasovim ušima.
Neko vrijeme nakon što je Saelon otišao, Borlas je nepomično stajao, zatvorenih očiju, odmarajući čelo na hladnoj kori jednog stabla uz stazu. Kako je stajao pokušao se prisjetiti kako je uopće započeo taj neobičan uznemirujući razgovor. Još uvijek nije znao što će napraviti nakon što padne noć.
Nije bio dobre volje još od proljeća, iako u dobrom stanju za svoje godine, koje ga nisu opterećivale koliko samoća. Otkad je njegov sin, Berelach, otišao u travnju- bio je u Mornarici, i sada je najviše živio blizu Pelargira gdje mu je bila dužnost- Saelon je bio iznimno brižan, kad god je bio kod kuće. U zadnje vrijeme dosta je lutao po zemlji. Borlas nije bio siguran kakvim poslovima, premda je znao da se među ostalim bavio i drvodjelstvom. Donosio je vijesti iz cijelog kraljevstva svom starom prijatelju. Ili starom ocu svog prijatelje; Berelach mu je neko vrijeme bio stalni drug, premda su se u to vrijeme rijetko nalazili. 'Da, to je bilo to,' reče Borlas u sebi. 'Govorio sam Saelonu o Pelargiru, citirajući Berelacha. Bilo je nekih nemira dolje u Ethiru; nekoliko mornara je nestalo, i jedan brod Flote. Ništa puno, sudeći po Berelachu ''Mir opušta svakoga,'' sjećam se da je rekao. ''Otišli su nekim svojim poslovima, pretpostavljam- prijateljima u jednoj od zapadnih luka, možda- bez dopuštenja i bez kormilara, i utopiše se. Tako im i treba. Ovih dana rijetko se nalaze dobri mornari. Korisnije su ribe. Ali sada barem svi znaju da su zapadne luke opasne za neiskusne.'' To je bilo sve. Rekao sam to Saelonu, i upitao ga jeli čuo išta o tome na jugu. ''Da,'' rekao je, ''jesam. Malo ih je bilo zadovoljno službenim vijestima. Mornari nisu bili neiskusni; bili su sinovi ribara. A već dugo nije bilo nikakvih oluja uz obalu.'' Kad je čuo Saelona, Borlas se iznenada prisjeti drugih glasina, glasina o kojim je Othrondir govorio. On je bio taj koji je koristio riječ 'čir'. I tada više govoreći u sebi spomenuo je Mračno Stablo.
Otvori oči i pomiluje deblo stabla na koje je bio naslonjen, gledajući nebo kroz njegovo sjenovito lišće. Jedna zvijetda zasvijetli kroz grane. Nježno progovori, kao da se obraća stablu. 'Dakle, što će se sada dogoditi? Očito da je Saelon u svemu tome. Ali je li to sigurno? Čulo se podrugivanje u njegovom glasu, i prezir koji upravlja ljudskim životima. Nije htio odgovoriti na izravno pitanje. Crna odjeća! Ali ipak, zašto je pozvao mene da pođem s njim? Sigurno ne da bi obratio starog Borlasa! Beskorisno. Beskorisno je pokušavati: nitko se ne bi trebao nadati da pridobi čovjeka koji se sjeća starog Zla, koliko god daleko sada izgledalo. Beskorisno kad bi netko i uspio: stari Borlas više nije koristan kao oruđe za niti jednu ruku. Saelon se možda pokušavao igrati špijuna, pokušavajući otkriti što leži iza tih šaputanja. Crnina je možda maska, ili pomoć pri noćnim prikradanjima. Ali opet, koliko ja mogu pomoći na bilo kojem tajnom i opasnom zadatku? Bilo bi najbolje da se maknem s puta.'
S time se hladne pomisao probudi u Borlasovom srcu. Maknuti se s puta- jeli to bilo to? Da bude namamljen negdje odakle će kasnije nestati, kao oni Mornari? Poziv da pođe sa Saelonom dobio je tek nakon što je otkrio da zna za ime-. A on je dokazao svoje neprijateljstvo.
S time Borlas je odlučio, I znao je da će prvim mrakom stajati odjeven u crno pred svojim vratima. Dobio je izazov, i prihvatio ga je. Udari dlanom o stablo. 'još uvijek nisam djetinjasti starac, Neldore,' reče; ' ali smrt nije tako daleko da bih izgubio mnoge dobre godine, ako odbijem.'
Uspravi se i podigne glavu, I uspne se uz stazu, polako ali čvrsto. Pomisao u prođe umom dok je prelazio preko svog praga: 'Možda sam ovoliko dugo živio zbog ovog razloga; da bi još uvijek živio netko tko se sjećao onoga što je bilo prije Velikog Mira. Njuh ima dugo pamćenje. Mislim da bi još uvijek mogao nanjušiti staro zlo, I prepoznao ga.'
Vrata pred hodnikom bila su otvorena; ali kuća iznutra bila je mračna. Nisu se čuli nikakvi uobičajeni večernji zvuci, sami nježna tišina, mrtva tišina. Uđe, pomalo razmišljajući. Zovne, ali nije bilo nikakva odgovora. Zaustavio se u uskom prolazu koji je ulazio u kuću, I činilo mu se da je bio obavijen u crninu: nije bilo ni trunke svijetlosti. Odjedanput ga osjeti, ili mu se bar tako činilo, premda je došlo kao odnekud izvana: nanjušio je staro Zlo i prepoznao ga.
Moja najdraža Noldorka. Čak i ono malo riječi koliko je dobila u svim Tolkienovim djelima, bilo je dovoljno da dobije tu titulu 
. Jer za ono što je ona priživjela treba imati jako puno snage:bila je žena Feanorova. Na kraju ostala je sama: napuštena od muža, sinova, u mraku Valinora, u mraku svog ranjenog srca. Iako u Međuzemlju postoje mnoge tužne sudbine, njena me nekako posebno pogodila. Zato evo jedan mali ulomak iz Morgothova Prstena, koji sam sama prevela, a kako je kratko stavljam i originalni tekst.
THE HISTORY OF MIDDLE-EARTH: MORGOTH'S RING
PART THREE: THE LATER QUENTA SILMARILLION
II The Second Phase
‘Of Fëanor and the Unchaining of Melkor’
(ulomak)
While still in early youth Fëanor wedded Nerdanel, a maiden of the Noldor; at which many wondered, for she was not among the fairest of her people. But she was strong, and free of mind, and filled with the desire of knowledge. In her youth she loved to wander far from the dwellings of the Noldor, either beside the long shores of the Sea or in the hills; and thus she and Fëanor had met and were companions in many journeys. Her father, Mahtan, was a great smith, and among those of the Noldor most dear to the heart of Aulë. Of Mahtan Nerdanel learned much of crafts that women of the Noldor seldom used: the making of things of metal and stone. She made images, some of the Valar in their forms visible, and many others of men and women of the Eldar, and these were so like that their friends, if they knew not her art, would speak to them; but many things she wrought also of her own thought in shapes strong and strange but beautiful.
She also was firm of will, but she was slower and more patient than Fëanor, desiring to understand minds rather than to master them. When in company with others she would often sit still listening to their words, and watching their gestures and the movements of their faces. Her mood she bequeathed in part to some of her sons, but not to all. Seven sons she bore to Fëanor, and it is not recorded in the histories of old that any others of the Eldar had so many children. With her wisdom at first she restrained Fëanor when the fire of his heart burned too hot; but his later deeds grieved her and they became estranged.
Prijevod:
Dok je još bio vrlo mlad Fëanor se oženio s Nerdanel, djevojkom Noldora; tome su se mnogi čudili, jer ona nije bila najljepša iz svog naroda. Ali bila je jaka, slobodoumna, ispunjena željom za znanjem. U mladosti voljela je lutati daleko od domova Noldora; uz duge morske obale ili u planine; i tako su se ona i Fëanor upoznali i postali drugovi na mnogim putovanjima. Njen otac, Mahtan, bio je veliki kovač, jedan od onih Noldora najbližih Aulëovom srcu. Od Mahtana Nerdanel je naučila mnoga vještine koja su žene Noldora rijetko koristile: izrađivanje predmeta od metala i kamena. Izrađivala je kipove, neke kao Valare u njihovim vidljivim oblicima, i mnoge druge kao muškarce i žene Eldara; bili su tako uvjerljivi da bi njeni prijatelji, koji nisu poznavali njena umijeća, govorili tim kipovima. Ali izrađivala bi i mnoge druge stvari iz vlastitog uma, u čudnim ali predivnim oblicima.
Imala je čvrstu volju, ali je bila sporija i strpljivija od Fëanora, želeći razumjeti umove, a ne vladati njima. U društvu drugih često bi sjedila slušajući njihove riječi, i promatrajući geste i pokrete njihovih lica. Svoju ćud prenijela je djelom na neke od svojih sinova, ali ne svima. Sedam sinova je rodila Fëanoru, i u davnoj povijesti nije zapisano da je itko od Eldara imao toliko djece. Svojom mudrošću u početku bi obuzdavala Fëanora kad bi se rasplamsala vatra u njegovom srcu; ali njegova kasnija djela ožalostila su je i oni se otuđiše.
Najljepša Nerdanel koju sam našla:
Crna ruža
Uz cestu,
tamnu, strmu,
punu rupa,
punu nevolja,
stoji ponosno,
uzdignute glave
cvijet, i cvijeta
kao da je svijet osvojio.
Kao da je najljepši,
i cvijeta bojom crnom,
i cvijeta bojom smrti,
bojom pomirenja.
A on tako lijep, tako opasan,
tako zao, a tako nevin.
Samo njegove bodlje
opasne su, otrovne
ali jedinstvene.
Uz cestu,
tamnu, strmu,
punu rupa,
punu nevolja,
stoji ponosno,
uzdignute glave
cvijet, i cvijeta
kao da je svijet osvojio.
Kao da je najljepši,
i cvijeta bojom crnom,
i cvijeta bojom smrti,
bojom pomirenja.
A on tako lijep, tako opasan,
tako zao, a tako nevin.
Samo njegove bodlje
opasne su, otrovne
ali jedinstvene.
I stoji uzdignut,
pokraj puta,
i cvijeta, i prkosi,
prkosi vremenu,
prkosi čovjeku,
i stoji,
i stoji,
stoji jedna crna ruža.
Eluchil
Jedina moja
Prode sekunda,
prode minuta,
prode sat,
prode dan,
prode tjedan,
prode mjesec,
ali ti ostades tu,
zauvijek tu,
kao bol,
kao uspomena,
kao jad,
kao dio sjecanja
kojega ne zelim promijeniti,
ostades dio mene,
moga srca,
moje duse,
ostades bez obzira na sve ,
ostades zauvijek,
nikada ne izgubljena
zauvijek zarobljena ,
jedina veliscanstvena
jedina bozanstvena,
jedina moja,
presveta,
meni prekrasna,
srcu mi prokleta
dusi oteta
ali samo dio mene
kao ja dio tebe.
Eluchil
Stvarno mi je dugo dugo vremena trebalo da se odlučim koju ću pjesmu prvu staviti ovdje *wub* ali na kraju je pobjedila ova. Ovu pjesmu napisao je Eluchil, a ja moram priznati da sam postala apsolutni zaljubljenik u njegove pjesme, i eto ovdje ću ih postati koliko god mogu s njegovim dopuštenjem *kisswub*. Elu, *wub* samo tako nastavi...
Fališ mi, fališ
Htjedoh riječima izraziti koliko mi fališ
ali usne me moje ne htjedoše slušati
ne htjedoše slušat šapat duha i srca moga.
Kroz ne jasne signale
dozivah tebe,
kroz šum mora čuh
tvoje ime.
U tugi zaspah,
u snu sanjah tebe,
zaplakah kao dijete
tražeći tebe u zagrljaju svome.
Eluchil
Nisam mogla odoljeti-moram postati debatu ovdje! Iako je moj tim, Kontra Feanor, izgubio, ja sam sasvim zadovoljna svojim doprinosom i doprinosom svoga tima (ali i izvrsnog protivničkog tima). Nažalost na Boardu debate nisu česte, ali nadam se da će se to promijeniti, jer uvijek dobro dođe malo kreativnog rada-pa čak i da zahtijeva toliko vremena i nadasve živaca (poput ove debate za mene *silly*). Zahvaljujem svojem timu, kapetanu Andurilu, Feanoru Curufinweu, i nenadmašnoj Queen Arwen koja je držala sve moje konce kad su dolazili prvi rezultati *hug*. također čestitke našoj dragoj sutkinji Numellote, koja je rezultate sredila tako brzo! *hug* Evo i cijele debate na Boardu!
Amarie nije baš najpozornije slušala dotadašnja izlaganja. Sjedila je zavaljena u stolicu, slušala pjev ptica u krošnjama i potiho pjevušila. Glava joj je bila pognuta i duga valovita crna kosa skrivala joj je lice. 'Krasno', promrmlja, 'O Eru, zašto? Zašto ja?! Pa tek sam je jucer kupila...’ Kap crne tinte kapnula joj je na svijetloplavu haljinu. Anduril je oštro pogleda i zakoluta ocima primijetivši da joj je dlan potpuno ispisan raznim natuknicama. Amarie sakrije bocicu tinte u svoju torbu i pocne mahati rukama kao da joj je vruce, s namjerom naravno da se tinta sto prije osuši. U jednom trenutku uoci na protivnickoj strani svog brata Voronwea koji je besciljno gledao u nebesa. 'E moj Šime...' pomisli ona i nasmije se. Odjednom je Queen Arwen udari laktom i Amarie se kao iz topa ustala shvativši da je napokon na nju došao red. Pomakne pramen kose sa čela, uzme svoje papire i uputi se prema pozornici. Brzo je rasporedila svoje papire s bilješkama po katedri, zakašljala se i pocela svoje izlaganje.
Uvod
Poštovana sutkinjo, cijenjene kolegice i kolege iz mog i protivnickog tima iznimno mi je drago da sam tu i sve vas najsrdacnije pozdravljam. Pocašćena sam što sudjelujem u ovoj debati; isto tako zahvaljujem članovima svog tima koji su mi toliko pomogli. Nastavljam tamo gdje je stao moj kolega Feanor koji je pobliže opisao Fëanora kao osobu. Nastavit ću u ležernom tonu s daljnjim događanjima u Valinoru, a kojima je Fëanor izravno ili neizravno bio uzrok: stvaranje Silmarila, razdor u Finwëovoj obitelji, te otvorena pobuna protiv Valara. U međuvremenu Melkor uništava Dva Stabla i njihova svjetlost zauvijek nestaje s lica zemlje, osim u Silmarilima. Pa da pocnem…
Glavna rasprava:
Razmišljajuci o Fëanoru vecina će odmah pomisliti i na Silmarile – najvece djelo njegovih ruku, tri dragulja koji su toliko utjecali na povijest Arde. U njima je Fëanor zarobio svjetlost Dvaju Stabala prije no što su ih Melkor i Ungoliant zauvijek uništili. Ta je svjetlost nesumnjivo bila sveta i njen gubitak bio je težak Valarima i vilenjacima u Valinoru; ali moramo se zapitati kakva je uistinu bila priroda te svijetlosti? Koliko dobra je svjetlost Dvaju Stabala (a time i Silmarila) uistinu mogla pružiti?
“Now one of the objects of the Trees (as later of the Jewels) was the healing of the hurts of Melkor, but this could easily have a selfish aspect: the staying of history — not going on with the Tale. This effect it had on the Valar. They became more and more enamoured of Valinor, and went there more often and stayed there longer. Middle-earth was left too little tended, and too little protected against Melkor.”(Morgoth's Ring, Myths Transformed)
Takav je utjecaj svjetlost dvaju Stabala imala u Valinoru: usprkos prolasku vremena, u Blaženom Kraljevstvu promjena je bila spora i jedva primjetna, a Valari su se zatvorili u svom kraljevstvu u kojem su smrt, bolest i nesreca bile samo sjecanje na davna izgubljena vremena. Jako primamljivo. Zamislite sada da ste vladar takvog kraljevstva. Fëanor je bio svjestan moci Silmarilla, što je još više rasplamsalo njegovu želju za vlastitom vladavinom.
„For Fëanor began to love the Silmarils with a greedy love, and grudged the sight of them to all save to his father and his seven sons; he seldom remembered now that the light within them was not his own.”(The Silmarillion, Of the Silmarils, bold dodala osobno)
Njegova ljubav prema Silmarilima je prerasla u opsjednutost, koja je poticana Melkorovim lažima sve više rasla te je dosegla granicu da je mislio kako su gotovo svi moguca prijetnja da mu žele oduzeti Silmarile, zaboravljajuci pri tome da on sam nije stvorio svjetlost koja je činila njihovu pravu bit.
Kako je kolega Feanor rekao, Fëanor je po naravi bio temperamentna i ponosna osoba. Ako malo bolje pogledamo Melkorove rijeci uocit ćemo da u njime ima gorke istine kojom se mogao jako dobro poslužiti.
Melkorove rijeci Fingolfinu: “Beware! Small love has the proud son of Míriel ever had for the children of Indis. Now he has become great, and he has his father in his hand.” (Silmarillion, Of the Silmarils).
Činjenica da mu se otac nakon „kratkog“ vremena od majcine smrti ponovno oženio nikako mu se nije svidjela; napustio je roditeljski dom i prepustio se usavršavanju svojih iznimnih vještina. Mislio je da gubi ljubav svog oca koji ga je usprkos tome volio iznad svega na ovom svijetu. Svoju polubracu Fingolfina i Finarfina je gledao samo kao pretendente koji žele oteti ljubav njegovog oca i njegovo pravo kao prvorođenog kraljevog sina da vlada Noldorima; a napetosti među bracom su dosegle svoj vrhunac kad je Fëanor čuo da mu Fingolfin uz pomoć Valara namjerava oduzeti pravo kao nasljednika starije Finwëove loze. To je bila njegova slaba tocka. Nakon toga Fëanor više nije mogao zadržavati u sebi svu gorcinu i bijes koji je osjecao, strah da se nešto takvo zbilja dogodi i da izgubi svoje pravo koje mu je bilo toliko važno. Zato se okomio na Valare, optužujuci ih da drže vilenjake u ropstvu; smatrao je da ih on može osloboditi tog ropstva i povesti ih u slobodu.
„For Fëanor now began openly to speak words of rebellion against the Valar, crying aloud that he would depart from Valinor back to the world without, and would deliver the Noldor from thraldom, if they would follow him.” (Silmarilion, Of the Silmarils).
Time je povrijedio vlast svog vlastitog oca, pokazujuci time svoju nepokolebljivost, prkos i oholost:
“By what right does he speak for all our people, as if he were King?”(Silmarilion, Of the Silmarils)
Kad je čuo svog polubrata Fingolfina kako izgovara ove rijeci, Fëanor je pred svojim ocima stvorio sliku cijele urote protiv sebe, što ga je toliko ražestilo da je pred svima zaprijetio smrcu svom polubratu.
„But even as Fingolfin spoke, Fëanor strode into the chamber, and he was fully armed: his high helm upon his head, and at his side a mighty sword. 'So it is, even as I guessed,' he said. 'My half-brother would be before me with my father, in this as in all other matters.' Then turning upon Fingolfin he drew his sword, crying: 'Get thee gone, and take thy due place!' Fingolfin bowed before Finwë, and without word or glance to Fëanor he went from the chamber. But Fëanor followed him, and at the door of the king's house he stayed him; and the point of his bright sword he set against Fingolfin's breast 'See, half-brother!' he said. 'This is sharper than thy tongue. Try but once more to usurp my place and the love of my father, and maybe it will rid the Noldor of one who seeks to be the master of thralls.” (Silmarillion, Of the Silmarills)
Bez da se uopce potrudio saznati pravu istinu, Fëanor na vlastitog brata podiže mač i prijeti mu ispred sviju. Na njegove provokacije Fingolfin ne odgovora, što je Fëanora još jace razljutilo; u svojoj aroganciji on nije mogao shvatiti da se netko može pokazati tako slabim i popustljivim, jer kad bi mu Fingolfin uzvratio istom mjerom dokazao bi da ima pravo. Ali Fingolfin je bio mudriji; pokazuje ljubav i samilost prema svome bratu, oslobađajuci ga pred vijecem Valara; nešto što je Fëanor dokazao da ne bi bio sposoban uciniti zauzvrat. Štoviše, uzvratio mu je podlom izdajom kada ga je ostavio samog na obalama Aramana.Valari odlucuju kazniti Fëanora zbog razdora koji je napravio te ga prognaju u Formenos. On to šutke prihvaca; s njime odlaze njegovi vjerni sinovi i njegov otac, koji se odrekao svoje vlasti zbog ljubavi prema prvorođenom sinu. Tako se uistinu dogodilo da je Fingolfin dobio vlast nad Noldorima Tiriona. Ali onda ga posjecuje nitko drugi nego sam Melkor; pod krinkom prijateljstva i dobrog savjetnika, sam sebe izdaje i Fëanor progleda kroz sve njegove krinke i uviđa njegovu požudu za Silmarilima. Obuzet bijesom shvaca kako je sa svih strana okružen neprijateljima, te na najsramotniji nacin protjera Melkora sa svoga praga, jer čista mržnja je prevladala nad strahom. No ubrzo se bližio kraj blagostanja Valinora; Melkor je potražio pomoć Ungoliant, i zajedno su uništili Dva Stabla Valinora. Tako je svjetlost Dvaju Stabala zauvijek nestala, a Melkor je ispunio svoju osvetu. Ali tada je postojao još jedan nacin na koji je bilo moguce vratiti život umirucim Stablima. Bilo je potrebno vrlo malo njihove izvorne svijetlosti da bi ih Yavanna vratila u život; a njihova je svijetlost živjela još samo u Silmarilima. To je znacilo samo jedno: Silmarilli su morali biti razbijeni. I ponovno, Fëanor je pred ocima vidio pobjedu svojih „neprijatelja“: od njega su tražili da im preda ono što mu je bilo toliko priraslo srcu.
“But Fëanor spoke then, and cried bitterly:(....) It may be that I can unlock my jewels , but never again shall I make their like;and if I must break them, I shall break my heart, and I shall be slain; first of all the Eldar in Aman.” (Silmarillion, Of the Flight of the Noldor, bold dodala osobno)
Vješto skriveno među rijecima Fëanor postavlja ucjenu: postat će prvi vilenjak koji će umrijeti u Amanu, u zemlji bogova, zemlji vjecne srece i blagostanja. I sva će krivnja pasti na pohlepne Valare, dokazat će da im je iznad svega važnija njihova vlastita dobrobit.
“It seemed to him that he was beset in a ring of enemies, and the words of Melkor returned to him , saying that the Silmarils were not safe, if the Valar would possess them.”(Silmarillion, Of the Flight of the Noldor, bold dodala osobno)
Vidio se okružen neprijateljima, koji su bili spremni sve napraviti kako bi ga svrgnuli i kako bi mu ukrali Silmarile. Dok je cijeli Valinor još uvijek u šoku i svi razmišljaju jedino kako će popraviti nacinjenu štetu, on se ponaša kao lav u kavezu. Melkorove rijeci vracale su mu se u mislima, i on je u njima pronalazio istinu koje nije bilo.
„Then he cried aloud: 'This thing I will not do of free will. But if the Valar will constrain me, then shall I know indeed that Melkor is of their kindred.'” (Silmarillion, Of the Flight of the Noldor, bold dodala osobno).
Ovim rijecima Fëanor pokazuje kakav zbilja jest. Potpuno zaslijepljen ponosom i arogancijom, on više ne razlikuje dobro od zla ; u njegovim su ocima Valari postali kao vukovi u janjecoj koži, jednaki kao Melkor samo pod krinkom dobrote i ljubavi. Melkorove laži za njega su istina i on im potpuno vjeruje. Ne shvaca da je ono što ga Valari mole za opcu dobrobit; za dobrobit njegovog naroda, za dobrobit svih. U tom trenutku taštine pred njim nestaje sav njegov narod, njegov otac, njegovi sinovi – to mu sve postaje manje vrijedno. Kakav on vladar na kraju može biti? Upitne su njegove kvalitete kao buduceg Noldorskog vođe; jer on nije uopce mislio na dobrobit ostalih, nego samo na svoju. Takav vladar je loš vladar, koji svoj narod ne može voditi u nikakvu svjetliju buducnost. To se i dogodilo, jer kada su Noldori na kraju prihvatili njegovu vlast, doveo ih je pred ispit Melkorove destruktivne moci kojoj nisu bili dorasli; što on nije shvatio do same smrti, ali i tada nalaže svojim sinovima da nastave svoju bitku do samog kraja; s čime je svjesno prokleo i njih i svoj narod. Također je na svoj narod i navukao bijes i razocaranje Valara, koji su ih morali prepustiti vlastitoj sudbini u mraku Međuzemlja. Zašto? Jer su prihvatili Fëanorovo razmišljanje i u Valarima su vidjeli zlikovce ljubomorne na velicanstvenost i moć vilenjaka. Ali to nije bilo dovoljno oružje za borbu protiv Melkora i propast Noldora je bila neminovna. Ali o tome više u kasnijim izlaganjima.
Ali dok je tako Fëanor raspravljao s Valarima glasnici donose vijest da je Melkor ubio kralja Finwëa i provalio u Fëanorovu oružarnicu i ukrao mu Silmarile. To je bila kap koja je prelila čašu.
“Then Fëanor rose, and lifting up his hand before Manwë he cursed Melkor, naming him Morgoth, the Black Foe of the World; and by that name only was he known to the Eldar ever after. And he cursed also the summons of Manwë and the hour in which he came to Taniquetil, thinking in the madness of his grief that had he been at Formenos, his strength would have availed more than to be slain also, as Morgoth had purposed.” (Silmarillion, Of the Flight of the Noldor)
U tom trenutku on shvaca što je uistinu napravio; kad je već izgubio svog voljenog oca, ali tada je već bilo prekasno. Sva njegova snaga, mržnja, sve je usmjerio na Melkora, kojega je prozvao Morgorthom; onoga koji mu je oduzeo ono najvažnije u životu.
“Then with a cry he ran from the Ring of Doom and fled into the night, distraught; for his father was dearer to him than the Light of Valinor or the peerless works of his hands (…)“(Silmarillion, Of the Flight of the Noldor, bold dodala osobno)
I ovo je buduci Noldorski kralj? Onaj koji bježi čim problemi pocnu?! Nesporno je da u je u tom trenutku izgubio i oca i najdraže mu djelo njegovih ruku, i da mu je to bila velika težina pri srcu, ali on se ne zna suociti sa problemima, niti ima ikakav racionalan nacin kako ih riješiti. Podanici moraju misliti da je njihov vladar veci čovjek od njih samih, jer zašto bi ga inace slijedili. Niti je Fëanor veliki vladar, niti posjeduje humanost koja vladara čini velikim, a ponašanje poput razmaženog djeteta mu nece pomoci da vodi svoj narod, niti će njegova sebicnost i konstantno bježanje od glavnog problema pomoci njegovom narodu.
„The Silmarils had passed away, and all one it may seem whether Fëanor had said yea or nay to Yavanna; ; yet had he said yea at the first, before the tidings came from Formenos, it may be that his after deeds would have been other than they were. But now the doom of the Noldor drew near.” (Silmarillion, Of the Flight of The Noldor, bold dodala osobno)
Ali Fëanor nije napravio takvo što. Nakon što je čuo za ocevu smrt i krađu Silmarila, on je podignuo bunu protiv Valara i poveo svoj narod u „slobodu“ pred Melkorov tron.
Zakljucak:
Ima oružja koja ne možeš držati u rukama, možeš ih držati samo u svojim mislima. Upravo Fëanorova velicanstvenost i sjajne oratorske vještine ga dovode u poziciju da može raditi strasne stvari… Jedan hobit može biti pokvareniji i lošiji od Fëanora, ali plodovi njegova zla su mali; on može samo pljackati i tu i tamo ubiti nekoga, no to je njegov vrhunac. On ne može izazvati pobunu koja će promijeniti Ardu niti može nagovoriti da hobiti iz jednog sela pobiju one iz drugog, on ne posjeduje tu moc Kamen je glomazan, a pijesak je težak, ali bijes budale teži je i od jednog i od drugog.
Završivši govor Amarie se nasmiješi i blago se nakloni sutkinji i ekipama. Pocela je užurbano skupljati svoje papire, koji su se prilikom njenog vatrenog izlaganja malkice razbacali uokolo, te krenula prema svojem mjestu osvrcuci se oko sebe da još jednom provjeri je li sve uzela. Kad je napokon sjela na svoje mjesto odahnula je i zadovoljno protrljala ruke i tek onda je primijetila da na njima još ima mrlja od tinte. Razmišljajuci o tome što bi još moglo poci po zlu, istovremeno se zahvaljujuci milosrdnom Eruu što se ništa gore nije dogodilo okrenula se prema Arwen i tiho ju upitala ima li acetona.
Ocjena sutkinje:
Amarie Veanne
Broj riječi – 2.268
Početni IC – zanimljivo, dopada mi se, iako molim mi smo u Međuzemlju. Nema tam acetona.
Uvod – kratko i pomalo zbrkano na kraju. Prvo kažeš da ćeš govorit o stvaranju Silmarila itd, pa onda kažeš da je u međuvremenu Melkor uništio Drveće. Trebalo je to malo bolje sročit.
Glavna rasprava - Citiram tvoje riječi: … a Valari su se zatvorili u svom kraljevstvu u kojem su smrt, bolest i nesreca bile samo sjecanje na davna izgubljena vremena. O čijoj smrti ti govoriš?
Dalje: Mislio je da gubi ljubav svog oca koji ga je usprkos tome volio iznad svega na ovom svijetu. Tvoje osobno mišljenje, nemaš citata da mi potkrijepiš svoju tvrdnju.
Kad si govorila da se Feanor pobunio protiv Valara, mogla si tu uvesti i ono što ste mislim svi zaboravili: Drugorođene, smrtnike, kako god hoćete.
Dalje: postat će prvi vilenjak koji će umrijeti u Amanu, …- prva koja je baš umrla je bila Míriel.
Ima jedan dio gdje govoriš da kad su Noldori kao narod prihvatili njegovu kraljevanje, da su navukli bijes i osudu i sa time krenuli u Međuzemlje. Pa nitko nije njih silio da prihvate njegovo mišljenje. Mogli su se othrvati da su htjeli jer njih nije sputavala Zakletva, ali nisu. Većina nije.
Bilo je još tu nekih stvari bez kojih se moglo, no ovo je bilo glavno.
Zaključak – Prve dvije rečenice su sasvim ok po vašim izlaganjima, al onda jao! kud za miloga Erua, ideš uspoređivat hobita i vilenjaka? Razmela bih još humana, al hobita?
Završni IC - isto kao i PIC, vrlo dobro napisan, sa daškom humora.
Općenito – Malo sam više očekivala od izlaganja, no ispalo je tako kako je ispalo za prvi put. Neki dijelovi su bilo jako dobro iskorišteni, sa dobrim slijedom misli. U globalu dobar post, ne više od tog.
Ocjena- 10/20
eto to bi bilo sve od moje prve debate! Hvala svima kojima su mi pomogli, a posebno ogromno hvala jednoj osobi koja mi je najviše od svih pomogla svojim znanjem, savjetima i ogromnim strpljenjem!
Prava je šteta da History of Middle-earth, serija od dvanaest knjiga koje je napisao Tolkienov sin Christopher Tolkien, nije ugledala svjetlost dana i u hrvatskim izdanjima.Još k tome, knjige je vrlo teško nabaviti.Barem je tako ovdje u Splitu. U svojoj kolekciji imam već šest knjiga :) ali u zadnje vrijeme mi pokušaji nabavka ostalih baš i ne ide. Zato sam se počela i baviti kreativnim prevođenjem-čisto s ciljem da nekako ubijem vrijeme, jer to mi nije ništa drugo no zabava. Naravno, Tolkien ne piše baš tako jednostavnim jezikom, dapače- više nego jednom izgubila bih se u prijevodu :) ali to me nije nimalo obeshrabrilo, naprotiv. Tada sam odlučila i svoje malenkosti od prijevoda objaviti na Boardu- u topicu Prijevodi-tamo se nalazi još izvrsnih prijevoda koje svakako treba pročitati! Moje prijevode (ali i ostale) možete vidjeti i na Portalu. Jedan od najstarijih prijevoda (mojih :)) je Ambarkanta, Oblik Svijta, koji je napisao vilenjački mudrac Rumil.
POVIJEST MEĐUZEMLJA: OBLIKOVANJE MEĐUZEMLJA
AMBARKANTA
Oblik Svijeta
Rúmil
Izgled Svijeta
Svijet okružuju Zidovi Svijeta, Ilurambar. Izrađeni od stakla i leda, ponad svake mašte Djece Ilúvatarove hladni su, prozirni, i tvrdi. Ne mogu se vidjeti, niti ih se može prijeći, osim kroz Vrata Noći.
Unutar Zidova Zemlja je okrugla; iznad, ispod, i na svim stranama nalazi se Vaiya, Okružujući Ocean. Sličan je moru pod Zemljom i zraku nad Zemljom. U Vaiyi pod Zemljom živi Ulmo. Nad Zemljom je Zrak, zvan Vista, u kojem lete ptice i prolaze oblaci. Zbog toga je u visinama nazvan Fanyamar, ili Dom Oblaka; a bliže Zemlji Aiwenórë ili Kraljevstvo Ptica. Ali takav zrak leži samo nad Međuzemljem i Unutarnjim morima, a granice su mu Planine Valinora na Zapadu i Zidovi Sunca na Istoku. Zbog toga oblaci rijetko dolaze u Valinor, a smrtne ptice ne prelaze vrhove tih planina. Ali na Sjeveru i Jugu, gdje je najhladnije i najtamnije i gdje se Međuzemlje širi blizu samih Zidova Svijeta, Vaiya, Vista i Ilmen susreću se i miješaju.
Ilmen je bistar i čist zrak jer je prožiman svijetlošću, premda sam ne daje svijetlo. Ilmen leži iznad Viste, i nije iznimno dubok, ali najdublji je na Zapadu i Istoku, najmanje na Sjeveru i Jugu. U Valinoru zrak je Ilmen, ali Vista ponekad dopire osobito u Vilindomu, čiji je dio na istočnom podnožju Planine; a ako je Valinoru tama i zrak nije očišćen svjetlošću Blagoslovljenog Kraljevstva, pretvara se u sjene i sivu maglu. Ilmen i Vista se miješaju jer su slične prirode, ali Ilmen dišu Bogovi, i pročišćen je prolaskom svjetlećih tijela; u Ilmenu je Varda odredila putove zvijezdama, a kasnije i Mjesecu i Suncu.
Iz Viste nema izlaska ni bijega osim za Manwëove sluge, ili onima kojima daruje moć, koju ima njegov narod, koja ih može održati u Ilmenu ili višoj Vaiyi, gdje je hladno i zrak je rijedak. S Viste može se spustiti na Zemlju; s Ilmena, u Valinor. Valinor se proteže skoro do Vaiye, koja je najuža na Zapadu i Istoku Zemlje, ali najdublja na Sjeveru i Jugu. Zapadne obale Valinora nisu daleko od Zidova Svijeta. Valinor i Vaiyu razdvaja ponor ispunjen Ilmenom, i tim putem može se doći iz Ilmena nad Zemljom u podzemna područja, i do Korijena Zemlje, gdje se nalaze pećine i grotla koja su temelji zemalja i mora. Tu živi Ulmo. Od tuda dolaze vode Međuzemlja. Te se vode sastoje od Ilmena, Vaiye i Ambara (što je Zemlja), jer Ulmo objedinjuje Ilmen i Vaiyu i šalje ih kroz vene Svijeta da pročišćuju i osvježavaju mora i rijeke, jezera i izvore Zemlje. Zbog toga, tekuća voda sadrži uspomene dubina i visina, Ulmove mudrosti i glazbe, i svijetlost nebeskih tijela. Nad Ulmovim predjelima zvijezde su ponekad skrivene, i tamo Mjesec često zaluta i ne može se vidjeti s Međuzemlja. Ali Sunce se ne zadržava tamo. Ona brzo prolazi pod zemljom, da se noć ne bi odužila i da zlo ne bi ojačalo; na samom kraju Vaiye povlače je Ulmovi sluge, i tamo postaje toplo i puno života. Tako se dani računaju po putanji Sunca, koja plovi od Istoka do Zapada kroz niži Ilmen, zatamnjujući zvijezde; prolazi nad središtem Međuzemlja i ne zaustavlja se, i zakrivljuje svoj put sjeverno ili južno, ne putujući samovoljno nego u utvrđenom redu i dobu. Kad se uzdiže nad Zidovima Sunca Zora je, a na Večer uranja iza Planina Valinora.
Dani su drukčiji u Valinoru nego u Međuzemlju. Tamo je vrijeme najveće svijetlosti Večer. Tada Sunce silazi i odmara se kratko vrijeme u Blagoslovljenom Kraljevstvu, ležeći u krilu Vaiye. A kada zaranja u Vaiyu , ocean postaje vruć i plamti žarkom vatrom, što dugo obasjava cijelu zemlju. Ali kad ona prođe put Istoka žar nestaje, Valinor je otuđen od svijetlosti, i obasjan je samo zvijezdama; tada Bogovi najviše žale smrt Laurelina. U zoru mrak je dubok u Valinoru, i sjene planina teško leže nad dvorovima Bogova. Ali Mjesec se ne zadržava u Valinoru, i prolazi brzo nad njim i zaranja u Ponor Ilmena , jer uvijek proganja Sunce; ali rijetko ju dostiže, a tada je iscrpljen i zamračen pod njenom vatrom. Ali nekad se dogodi da dođe iznad Valinora prije nego Sunce ode, tamo se spušta i susreće svoju dragu, a Valinor je ispunjen objedinjenom svjetlošću srebra i zlata; i Bogovi se smiješe sjećajući se miješanja Laurelina i Silpiona prije puno godina.
Zemlja Valinora strmo pada od podnožja Planina, a zapadne su obale na istoj razini kao dna unutrašnjih mora. Nedaleko, kako je bilo rečeno, nalaze se Zidovi Svijeta; a preko najzapadnije obale u stoji Ando Lómen , Vrata Bezvremene Noći koja probijaju Zidove i otvaraju se u Prazninu. Svijet je postavljen u središtu Kúme, Praznine, Noći bez oblika ili vremena. Ali nitko ne može prijeći ponor pojasa Vaiye i doći do vrata, osim velikih Valara. Oni su napravili ta vrata kad je Melko bio poražen i prognan u Vanjsku Tamu; a čuva ih Eärendel.
Međuzemlje stoji usred Svijeta, stvoreno od zemlje i vode; površina mu je središte svijeta od granica gornje Vaiye do njenog kraja. Od davnina ovako je izgledalo. Najviše je bilo u središtu, i padalo je sa svih strana u prostrane doline, ali opet se podizalo na Istoku i Zapadu, te je opet padalo u ponore na njihovim krajevima. Dvije doline bile su ispunjene pradavnim vodama, a obale tih drevnih mora su bile na Zapadu zapadne uzvisine, a na Istoku istočne uzvisine. Ali na Sjeveru i Jugu zemlja nije padala, i moglo se preko kopnom doći od krajnjeg Juga i ponora Ilmena, sve do krajnjeg Sjevera i ponora Ilmena. Drevna mora su dakle ležala u udolinama, i njihove vode nisu se razlijevale u Istok i Zapad; ali nisu imali obala ni na Sjeveru ni na Jugu, i tamo su se ulijevali u ponor, stvarajući ledene vodopade i mostove zbog prodorne hladnoće koja je tamo vladala; tako je Ponor Ilmena ovdje bio zatvoren i premošćen, a led je dopirao do Vaiye, čak i do Zidova Svijeta.
Kaže se da su se Valari dolazeći u Svijet spustili prvo u Međuzemlje, u samom središtu, osim Melka koji se spustio na najdaljem Sjeveru. Valari zauzeše dio zemlje, napraviše otok i blagosloviše ga, i položivši ga u Zapadno More, tamo su prebivali, dok su bili zauzeti istraživanjem i prvim uređivanjem Svijeta. Također je rečeno da naumiše napraviti svjetiljke, a Melko se ponudio da izradi novu tvar iznimne snage i ljepote da im budu stupovi. I postavio je te velebne stupove na sjeveru i jugu, bliže središtu Zemlje nego ponoru; i Bogovi postaviše svjetiljke na njima i Zemlja je imala svijetlosti neko vrijeme. Ali stupovi bijahu varljivo napravljeni, jer su bili od leda; i otopiše se, a svjetiljke se uruše, i njihovo se svijetlo zgasne. Ali otapanje leda načini dva mala unutrašnja mora, sjeverno i južno od središta Zemlje, i tako nastane sjeverna, središnja, i južna zemlja. Tad se Valari preseliše na Zapad i napustiše svoj otok; i na uzvišenju zapadne strane zapadnog mora naslagaše silne planine, a iza njih postaviše zemlju Valinor. Planine Valinora zakrivljuju se unatrag, i Valinor je najprostraniji u sredini, gdje planine prolaze uz rub mora; a na sjeveru i jugu planine dolaze čak i blizu ponora. Postoje dva područja Zapadnih zemalja koji nisu dio Međuzemlja i leže izvan planina: mračna su i prazna. Sjeverno područje zove se Eruman, a na Jugu je Arvalin; i samo uski prolaz dijeli ih od kutova krajeva Međuzemlja, a ti prolazi ispunjeni su ledom.
Da bi se bolje zaštitili Valari pomaknuše središte Međuzemlja prema istoku, tako da je zavijeno, i veliko more Zapada tako postane iznimno je široko, najšire od svih voda Međuzemlja. Oblik Zemlje na Istoku je bio sličan kao i na Zapadu, osim suženja Istočnog mora, i pomaknute zemlje. Preko Istočnog mora leži Istočna zemlja, o kojoj malo toga znamo, a zovemo je Zemlja Sunca; planine u toj zemlji, Zidovi Sunca, vrlo su visoke, premda ne kao i planine Valinora. Zbog zakrivljenosti zemlje te planine ne mogu se vidjeti, osim od ptica koje visoko lete, preko mora koje ih dijeli od obala Međuzemlja.
Naguravanje zemalja podiglo je četiri gorska lanca, dva na Sjeveru i dva na Jugu; na Sjeveru je bilo Modro gorje sa zapadne strane, i Crveno gorje s istočne strane, a na Jugu Sivo gorje i Žuto. Ali Melko utvrdi Sjever i tamo sagradi Sjeverne Kule, također nazvane Željeznim gorjem, koje su gledale prema jugu. U središtu Međuzemlja se nalazi Vjetrovito gorje, jer tamo su puhali jaki vjetrovi s Istoka prije Sunca; i Hildórien, zemlja gdje su se prvi put probudili Ljudi, ležala je između tih planina i Istočnog mora. Ali Kuiviénen, gdje je Oromë pronašao Vilenjake, nalazi se sjeverno uz vode Helkara.
Simetrija Zemlje bijaše ponovno slomljena u drugoj bici, kad je Melko bio ponovno zbačen, i stalno se mijenjala prolaskom brojnih godina. Ali najveća promjena se dogodila kad je Prvi Nacrt bio uništen, i Zemlja je postala okrugla, i zauvijek se odvojila od Valinora. To se dogodilo u vrijeme napada Númenórejaca na zemlju Bogova, kao je rečeno u Povijesti. A od tada svijet je zaboravio što bijaše u davnini, a imena i sjećanja na drevne zemlje i vode zauvijek su nestala.
Pripadajuće karte i mape, koje je nacrtao sam Tolkien:
